Plavljanka Sadija Saljka Krcić i u osamdesetprvoj godini života može se pohvaliti vrijednim rukama i rukotvorinama od vune, ali i drugih materijala. Poseban elan za radom i stvaranjem još uvijek krasi ovu vitalnu staricu, potvrđujući da godine nijesu mjerilo koliko i do kada čovjek može da djeluje.
Još kao mala uhvatila se u koštac sa ne baš lakim seljačkim poslovima, gdje se čobanovalo, muzlo, plastilo, prelo, tkalo i vezlo. Majka joj je bila poznata i priznata tkalja, što je prenijela na ćerku, čije vrijedne ruke su učinile da danas ima pravo blago u rukotvorinama od vune i sa igala. U školu je išla svega četiri godine jer je tada kaže bila prava rijetkost da žensko dijete ode na dalje školovanje.
Iz Završa su, priča nam baka Saljka, došli da žive na Limski most u Brezojevicama, gdje joj je sin kupio kuću i obezbijedio da stare dane provodi u zasluženoj lagodnosti. Pored sina ima još dvije ćerke, od kojih jedna živi u Njemačkoj a druga u Americi, kod kojih ona povremeno boravi. Sin, koji živi u Sloveniji, uspješan je poslovni čovjek, i od njega ima tri unuka i pet unučica.
– Nemam nikakvih primanja, ali imam djecu kao moje najveće bogatstvo. Ona mi sve obezbijede da mi baš ništa ne fali. To je nemoguće opisati kako me drže, tako da sve ono što sam propatila kroz život i nije se imalo, sad imam i uživam. Tim poslom s ruku, tom mojom radinošću, njivila sam djecu i boga mi držala porodicu, jer sam u braku živjela nepunih deset godina. Muž mi je iznenada preminuo, a ja donijela čvrstu odluku da život posvetim djeci, i eto, oni mi to danas znaju. Svekar i svekrva su mi bili stari, mučili se i radili koliko su mogli, ali da bi se djeca izvela na put trebalo je više. Prvo što sam počela u ruke da radim bilo je kad sam imala 13 godina - da pletem džempere, prsluke, potkošulje, gaće, čarape, jer tada se sve to radilo od vune i tražilo se jer nije imalo da se kupi. Kad sam se udala počela sam da vezem, da tkam, a kasnije i da heklam – priča nam baka Saljka.
Ćilima, serdžada, janjadi, vjeruje baka Saljka, ima preko pedeset komada. Samo u zadnje četiri godine izatkala je tri ćilima i tri staze. Kaže da joj nimalo nije teško da tka jer u tome uživa. Sad će još jednu stazu da počne da radi jer joj je, veli, ostalo resa i nešto vune, pa da iskoristi.
– Sve što sam uradila ostaje sinu i kćerkama, i samo bih rada bila da se to ne baci, a ako im ne treba da ga daju u džamiju. Današnje nevjeste te predmete, ne da ne znaju da rade, već ih nerijetko bacaju. Ajde pogledajte, koliko ćete ih naći po potocima... Za vunu da ne pričamo. I ona završava po potocima i planinama. Još me vid služi, tek ove godine sam osjetila da je malo oslabio te sam nabavila cvikere za ove sitnije radove – vezenje i heklanje, a za drugo mi ne treba. Sa zdravljem i pameću sam dobro, oko sebe mogu da se staram u svemu... I kud ćeš bolje? Sin mi dođe po nekoliko puta godišnje da vidi šta mi treba. Daju mi i šilju i sin i ćerke, uzmu me kod sebe. Svake zime sam kod nekog od njih, a ljeti ovdje. Tu mi je, čini mi se, najljepše. Jedino ta samština smeta jer mi stariji smo navikli da nas je po više u kući. No, sve se sad izmijenilo – ispričala nam je svoju priču baka Saljka.
N.V.